|
ŠTO SU TEŠKOĆE U RAZVOJU?
Djeca s posebnim potrebama imaju različite biološke
poteškoće koje ometaju njihovu sposobnost funkcioniranja u vanjskom
svijetu. Iako postoji mnogo načina opisivanja tih bioloških poteškoća,
u svrhu razmatranja njihova utjecaja na razvoj korisno ih je podijeliti
u tri skupine.
1. Teškoće u senzoričkoj
reaktivnosti
Dijete može biti nedovoljno ili prekomjerno osjetljivo
naodređene vanjske osjetilne podražaje koje dolaze kroz osjetila
vida, sluha, dodira, njuha, okusa i svjesnosti tijela. Prekomjerna
ili nedovoljna osjetljivost na određene vrste podražaja može biti
stabilna ili se mijenjati iz dana u dan.
2. Teškoće u obradi informacija iz vanjskog svijeta
Dijete može imati teškoće u osmišljavanju senzoričkih
podataka koje prima. Primjer takvog problema su teškoće u obradi
auditivne verbalne informacije: dijete dobro čuje govor, ali ima
teškoće u razumijevanju govora (njegov mozak prima dobro auditivne
signale izvana, ali ne može ispravno posložiti te signale u smislene
riječi i rečenice). Dijete može imati teškoća u obradi podataka
iz različitih osjetila.
3. Teškoće na razini motoričkog odgovora
Dijete može imati problema s voljnim kretanjem svojega
tijela. To su jasno prepoznatljive teškoće u održavanju, pokretanju
i kontroliranju velikih mišića tijela, manje uočljive teškoće
u finoj motorici (pokreti prstiju ruku) i još manje uočljive teškoće
na razini planiranja i nizanja slijeda pokreta.
Svaka vrsta teškoća otežava djetetove odnose i
komuniciranje s roditeljima, odgojiteljima, učiteljima i vršnjacima
te na taj način ometa djetetovu sposobnost razvoja, učenja i skladnog
komuniciranja. Zato, da bismo pomogli djetetu da napreduje, moramo
razumijeti kako ono funkcionira u svakom od spomenutih područja.
Jednom kada smo odredili njegove specifične teškoće, možemo započeti
stvaranje terapijskog programa koji će ih ublažiti. A još je važnije
da možemo pomoći roditeljima i učiteljima da nauče kako zaobilaziti
teškoće i tako omogućiti djetetu da uči, komunicira i raste na
najbolji mogući način.
Rehabilitacija
novog doba - razvojni individualno-diferencijalni model
(prema
Stanley I. Greenspanu, "Dijete
s posebnim potrebama: Poticanje intelektualnog i emocionalnog
razvoja", Ostvarenje, 2003.)
Sve do kraja XX. stoljeća djeci s teškoćama u razvoju,
učenju i govorno-jezičnom komuniciranju pristupali smo na razini
sindroma. Razvili smo i standardizirali precizne dijagnostičke
instrumente za identificiranje određenih sindroma posebnih potreba:
specifične jezične teškoće, nerazvijeni govor, zaostajanje u mentalnom
razvoju, deficit pažnje, hiperaktivnost, autizam, specifične teškoće
u učenju (čitanje, pisanje, matematika) itd. Svrstavali smo djecu
u određene sindromske skupine, a svakom je sindromu odgovarao
određeni terapijski postupak. U velikom broju slučajeva terapijski
rad je bio strogo edukativan (kabinetski sjedeći rad s olovkom
i papirom: grafo-motoričke vježbe, prepoznavanje boja i oblika,
stvaranje kognitivnih nizova, usvajanje početnog čitanja, pisanja
i računanja te vježbe slušanja i izgovaranja). Tako, rad s djetetom
se odvijao prema dobro usvojenim "receptima" i rukovodio
se društvenim zahtjevima (priprema za školu i zatim usvajanje
školskog programa), a ne djetetovim individualnim
potrebama. Slike poznatih i tzv. "čistih"
sindroma upravljali su stručnim prognozama, terapijskim postupcima
a i roditeljskim očekivanjima. U temelju tih pretpostavki leži
vjerovanje da su djeca koja spadaju u svaki sindrom, zapravo vrlo
slična - ona imaju mnogo više sličnosti nego razlika. Međutim,
tijekom nedavnih godina, proučavajući razvoj beba i vrlo male
djece, stručnjaci su skrenuli svoju pažnju sa starije djece koja
godinama žive sa sindromima, na djecu do treće godine starosti
koja tek počinju pokazivati teškoće. To je dovelo do formiranja
drugačije slike prirode tih teškoća. Otkrili smo da se djeca koju
su uobičajeno okupljali u iste kategorije, zapravo prilično razlikuju
jedno od drugoga. U nekim su slučajevima te razlike veće od sličnosti.
Otkrili smo da svako dijete ima jedinstveni
živčani sustav i jedinstveni um u razvoju. Svako je
dijete jedinstveno u svojoj vrsti. Zbog tog razloga pojavio se
novi način promatranja i tretiranja djece s posebnim potrebama.
Taj pristup se oslanja na sposobnost roditelja i stručnjaka da
rade s osobinama živčanog sustava svakog djeteta, da stvore terapijski
pristup koji se temelji na djetetovoj jedinstvenosti, umjesto
da slijedi standardni program namijenjeni svoj djeci s istom dijagnozom.
U tu svrhu roditelji i stručnjaci trebaju razumijeti djetetovu
jedinstvenu strukturu. Ta struktura ne uključuje samo
djetetovu biologiju, već i njegov odnos prema okolini i prema
ljudima koji ga okružuju. Razumijevanje te strukture omogućuje
izradu terapije koja je prilagođena djetetovim individualnim potrebama
i koja mu pomaže da se penje po stubama razvoja, a da pri tome
ne izostavi nijednu stepenicu.
Knjiga
"Dijete s posebnim potrebama:
Poticanje intelektualnog i emocionalnog razvoja", S.
Greenspan i S. Wieder
FLOOR TIME
- obuhvatni terapijski pristup djeci s teškoćama u razvoju
(više
uStanley I. Greenspan, "Dijete
s posebnim potrebama: Poticanje intelektualnog i emocionalnog
razvoja", Ostvarenje, 2003., 2004.)
Što
je Floor Time? Floor
Time je središte gore opisanog razvojnog, individualno-diferencijalnog
modela. Floor Time pristup podrazumijeva susretanje djeteta na
njegovoj trenutnoj razvojnoj razini i nadograđivanje njegovih
sposobnosti i vještina u svrhu poticanja razvoja. Pristup predlaže
slijeđenje djetetova vodstva: uključivanje u njegove interese
i želje u interakcijama i igri u svrhu zaokupljanja njegove motivacije
i pomaganja mu da se penje po razvojnoj ljestvici. Također, uključuje
prilagođivanje tih interakcija djetetovim individualnim razlikama
u senzoričkoj reaktivnosti, obradi informacija i motoričkom planiranju.
Važan dio ovog programa je uključivanje u razvojno primjerene
interakcije u svakoj prilici. To je "Floor Time" koji
doslovno znači sjesti s djetetom na pod i igrati se s njime. ("Foor
Time" - od engl. "vrijeme na podu".)
Slijedeći djetetove interese, uključujući se u to
što ono radi i vabeći ga toplim, ali ustrajnim pokušajima, koji
mu privlače pažnju, možete ga voditi uvis po razvojnoj ljestvici.
Putem zaigranih, zaokupljujućih interakcija možete mu pomoći da
nauči obraćati pažnju, uključivati se u dijalog i poduzimati inicijativu,
čak i prije nego što će biti sposobno za smislenu verbalnu konverzaciju.
Ulaženjem u djetetov svijet pomažete mu ovladati
smislenim, spontanim, fleksibilnim i toplim načinom ophođenja.
To se ne događa preko noći, nego zahtijeva ustrajan rad s djetetom
tijekom više sati na dan, tijekom duljeg vremenskog razdoblja
njegova odrastanja. Podrazumijeva sudjelovanje u djetetovom svijetu
čak i ako su njegove aktivnosti ograničene; reagiranje na svaku
njegovu gestu, u svrhu izazivanja odgovora - početak dvosmjerne
komunikacije s djetetom.
Zašto je Floor Time prijeko
potreban? Prije desetak godina predviđalo se da će
1 od 10.000 djece imati pervazivni razvojni poremećaj ili poremećaj
autističnog spektra. Danas se broj povećao na 1 od 500. Većina
te djece ima kompleksne poremećaje i obilježena je dijagnozama
koje daju premalo nade. Posljednih godina, vodeći klinički stručnjaci
i istraživači koji u raznim disciplinama rade s djecom s posebnim
potrebama, ostvarili su veliki napredak u stvaranju metoda i strategija
koje djeci pružaju nove mogućnosti za rast i razvoj, a koje se
u proteklim desetljećima smatrale nemogućim. Nadograđujući revolucionarni
rad dr. Stanleya Greenspana i Serene Wieder, stvorili su model
inovativne terapije koji daje daleko više nade od prethodnih modela.
Dr. Greenspan, poznat po svome radu kao utemeljitelj i bivši predsjednik
centra Zero to Three: Nacionalnog centra za dojenčad, djecu i
obitelj, dr. Wieder i njihove kolege su pomogli tisućama djece
s pervazivnim razvojnim poremećajem, autizmom i drugim sindromima
posebnih potreba da razviju sposobnosti za koje su se nekada smatrali
nesposobnima.
Zašto je Floor Time poseban?
Floor Time se razlikuje od drugih ranih intervencija koje se ne
obraćaju temeljnim problemima ili punom rasponu vještina kojima
djeca trebaju ovladati. Ključ Floor Timea je pristup koji se usredotočuje
na jedinstvenim značajkama svakoga djeteta, uključujući to kako
obrađuje informaciju, njegovu razvojnu razinu i njegove dinamičke
odnose s roditeljima. Floor Time se pokazao uspješnim u slučaju
baš svakoga djeteta. Iako sva djeca imaju različite potencijale,
svako se dijete može penjati po vlastitoj razvojnoj ljestvici.
Floor Time pristup se temelji na sljedećim postavkama:
- Odnosi i emocije su srž učenja
- Svako je dijete drugačije i zato ga treba drugačije tretirati
i poticati
- Svako je dijete sposobno za rast i napredak
- Roditelji i odgajatelji trebaju igrati aktivnu i vitalnu ulogu
u procesu djetetova razvoja
- Roditelji, cijela obitelj, odgajatelji, terapeuti i edukatori
trebaju biti uključeni u sveobuhvatni terapijski program.
Istraživanja su pokazala da Floor Time metodologija
čini dramatičan učinak u životima djece s teškim komunikacijskim
i razvojnim poremećajima. U jednom od novijih istraživanja 200
djece s najtežim i najsloženijim razvojnim poremećajima, preko
50% djece koja su bila intenzivno tretirana prema Floor Timeu,
postala su topla, pažljiva i srdačna, aktivni učenici s dobro
razvijenim verbalnim vještinama, kreativnom maštom, sposobni za
logičko i apstraktno razmišljanje i ugodne odnose s vršnjacima.
Mnogi od njih su danas u redovnom školskom programu, a njihovi
nastavnici nerijetko nisu ni svijesni njihovih nekadašnjih dijagnoza.
Druga djeca, zbog većih neuroloških teškoća, napreduju sporo,
ali stabilno. Bez obzira što nisu toliko dramatično napredovala,
postala su topla, srdačna, pažljivija i naprednija u jezičnim,
kognitivnim i društvenim vještinama.
Detaljne
i opširne upute kako raditi prema Floor Timeu s vlastitim djetetom
u knjizi "Dijete s posebnim
potrebama: Poticanje intelektualnog i emocionalnog razvoja",
S. Greenspan i S. Wieder
ŠTO SU SPECIFIČNE TEŠKOĆE U UČENJU?
Disleksija
iz knjige
Ines Galić Jušić, "Djeca
s teškoćama u učenju", Ostvarenje, 2004.)
Disleksija se opisuje kao trajni poremećaj u pisanom jeziku,
u savladavanju čitanja, pisanja, dijelom i računanja, zbog nemogućnosti
da se pravilno dekodiraju pisani simboli jezika, da se automatiziraju
mentalne akcije koje su temelj tog dekodiranja, čime se bitno
narušava preciznost i brzina čitanja te dobro razumijevanje pročitanog.
Disleksija ne nastaje zbog načina poučavanja ili intelektualnog
deficita. Ona se u djece najčešće dijagnosticira u prvim godinama
školovanja, bitno narušava proces stjecanja i pokazivanja znanja
u školi i stoga postaje teškoćom u učenju.
Disleksija je specifično kognitivno funkcioniranje djeteta zbog
kojega ono ima slabosti u nekim modalitetima primanja i obrade
informacija kao što su vizualno-prostorna obrada pisanih simbola
i/ili fonološka obrada glasova govora, te njihovo simultano procesuiranje
i automatizacija, što su temeljni procesi za ovladavanje čitanja
i pisanja. Djeca s disleksijom dobro rezoniraju, kreativna su,
imaju sposobnost mijenjanja točke motrišta pri pronalaženju problemskih
rješenja. Slabosti i dobro razvijene kognitivne sposobnosti osnova
su za značajne diskrepancije - neujednačenosti u testovima inteligencije,
one su i razlog zbog kojeg djetetova okolina, ako nije dovoljno
informirana o tome, najčešće ne može prepoznati probleme na vrijeme,
niti odgovoriti na njih bez pomoći stručnjaka. Ovaj je nesrazmjer
također, uzrok što se disleksiju još uvijek u nekim sredinama
ne priznaje kao stvarni entitet koji čini teškoću u učenju. Osobitosti
djeteta s disleksijom najvidljivije se očituju u temeljnim školskim
vještinama, čitanju i pisanju ili računanju, ali i u domeni kratkoročnog
pamćenja, brzog imenovanja kao i u tendenciji da teže slijede
niz radnji i da imaju tzv. sekvencionalne teškoće zbog kojih pokazuju
dezorganiziranost u vremenskim, prostornim ili motoričkim sljedovima
s gubljenjem čvrstih orijentira, koji se u pamćenju njihovih sekvenci
najčešće koriste. U domeni samoga jezika djeca s disleksijom mogu
također pokazivati jače i slabije strane. Fonologija je kao svijest
o glasovima jezika i njihovim ostvarenjima u riječima svakako
najugroženija. Druge jezične sastavnice poput semantike ili govorne
pragmatike mogu biti solidno razvijene, što je važno znati, jer
u stjecanju i prezentaciji školskih znanja mogu biti veliki oslonac.
Disleksija je moguća u svim stupnjevima od blažih, umjerenih
i težih. Najviše graniči s posebnim jezičnim teškoćama, često
kao posljedicu ima poremećaje pažnje, ali ona nikako nije isto
što i ADHD nema isti uzrok niti može biti posljedica toga stanja.
Može biti znatno umanjena odgovarajućom terapijskom intervencijom
kao i individualiziranim pristupom u nastavi. Za razliku od drugih
teškoća u učenju, najčešće u povoljnim uvjetima okoline, koji
su podržavajućeg i angažiranog tipa, ne umanjuje i ne priječi
put uspješnom stjecanju znanja, čak i akademskog stupnja.
Kliknite OVDJE za više informacija
o disleksiji i knjizi "Djeca s teškoćama u učenju".
Iz knjige "Djeca
s teškoćama u učenju", Ines Galić'Jušić, Ostvarenje,
2004.
Disgrafija
Disgrafija - specifična teškoća u pisanju - je stabilna nesposobnost
djeteta da svlada vještinu pisanja (prema pravopisnim i gramatičkim
načelima materinskog jezika), koja se ispoljava u mnogobrojnim,
stabilnim i tipičnim greškama. Teškoće, odnosno greške, nisu povezane
s neznanjem pravopisa i trajno su prisutne bez obzira na dovoljan
stupanj kognitivnog i govornog razvoja, normalno stanje osjetila
sluha i vida te redovno školovanje. Postoji nekoliko oblika disgrafije.
Knjiga "Djeca
s teškoćama u učenju", Ines Galić'Jušić, Ostvarenje,
2004.
Diskalkulija
Pod diskalkulijom današnji stručnjaci podrazumijevaju skup specifičnih
teškoća u učenju matematike i u obavljanju matematičkih radnji.
To su takva odstupanja koja stvaraju osobi ozbiljne teškoće u
ovladavanju matematikom bez obzira na dovoljni stupanj kognitivnog
razvoja, normalno funkcioniranje osjetila te optimalne uvjete
redovnoga podučavanja. U djece s diskalkulijom postoji očita disproporcija
između mentalne dobi djeteta i tzv. matematičke dobi - matematičke
sposobnosti su znatno ispod prosjeka, dok su opće mentalne sposobnosti
normalne. U osnovi diskalkulije je izmijenjeni ili usporeni razvoj
određeni sustava i specifičnih dijelova mozga koji odgovaraju
za matematičke sposobnosti. Djecu s diskalkulijom prepoznajemo
po tome što čine mnogo neuobičajenih, odnosno specifičnih grešaka.
Postoji nekoliko oblika razvojne diskakulije.
Knjiga "Matematika
bez suza: Kako pomoći djetetu s teškoćama u učenju matematike",
prema Maheshu Sharmi ur. Ilona Posokhova
Dispraksija
Dispraksija je razvojni poremećaj koordinacije pokreta tijela.
Djeca s razvojnom dispraksijom imaju uočljive teškoće u koordinaciji
pokreta, koje nisu uzrokovane cerebralnom paralizom, mišićnom
distrofijom ili hemiplegijom. Međutim, djetetova motorička "nespretnost"
znatno otežava svakodnevni život i školovanje. Dijete ima uočljive
teškoće u samostalnom odjevanju i hranjenju, teškoće u izgovoru
glasova govora, a kasnije i u crtanju, pisanju, tjelovježbi. Uz
to su obično prisutni problemi s koncentracijom pažnje, teškoće
u slijeđenju uputa u nizu i planiranju djelovanja, teškoće u orijentaciji
i organizaciji tijela u prostoru (dijete često pada, sudaruje
se s predmetima ili drugim ljudima) i prekomjerna osjetljivost
na senzoričke podražaje (npr. djetetu može smetati promjena osvjetljenja,
određene vrste zvukova, buka i dr.). Prema znanstvenim istraživanjima
dispraksija je uzrokovana nedovoljnom zrelošću motoričkih dijelova
mozga. Motorička informacija znatno duže putuje iz jedne živčane
stanice u drugu, a odgovor često nije specificiran - umjesto da
dospije u određeni ud, poruka se iz mozga šalje u sva četiri uda
- obje noge i ruke. Upravo zbog toga dolazi do teškoća u koordinaciji
pokreta. Za razliku od drugih specifičnih teškoća u učenju i razvoju,
zbog svoje "nespretnosti", dijete s dispraksijom može
proživljavati najveću društvenu izoliranost. Ono je uvijek outsider
u grupi vršnjaka i njega zadnjeg biraju za partnera u igri. Zbog
svoje usporenosti, nespretnosti i česte nesposobnosti pratiti
djecu u njihovim aktivnim motoričkim igrama, dispraktično dijete
može iz očaja potražiti izlaz u agresivnosti (npr. može potrgati
lijepi crtež drugog djeteta) ili se pak povući i biti bez prijatelja.
Dispraksija se učinkovito tretira.
Knjiga "Dijete
s posebnim potrebama: Poticanje intelektualnog i emocionalnog
razvoja", S. Greenspan i S. Wieder
Pomanjkanje pažnje i hiperaktivnost
Mnoga djeca s sindromima posebnih potreba i sa specifičnim teškoćama
u učenju, kao zajednički simptom, imaju teškoće pažnje. Naprimjer,
nedovoljna reaktibilnost na podražaje i teškoće u suzdržavanju
unutarnjih impulsa mogu učiniti neku djecu preaktivnom i nepažljivom.
Slabost motoričkog planiranja i koordiniranja pokreta može učiniti
dijete izgubljenim i neorganiziranim. Problemi u auditivnoj i
vizualno-prostornoj obradi mogu voditi prema fragmentarnom ponašanju
i teškoćama u slijeđenju uputa i pravila. Preosjetljivost na zvuk,
vizualne podražaje ili dodir može lako učiniti djecu prekomjerno
reaktibilnom, distruktabilnom, preopterećenom i preplavljenom
podražajima i informacijama.
Osim takvih nespecifičnih teškoća pažnje postoji samostalni poremećaj
deficita pažnje i hiperaktivnosti, poznat pod engleskim
nazivom AD/HD (Attention Dificit / Hiperactivity Disorder). Stručnjaci
izdvajaju tri podtipa AD/HD: nepažljivi, hiperaktivni/impulzivni
i kombinirani. Sindrom deficita pažnje i hiperaktivnosti u svojoj
osnovi ima poremećaj moždanog biokemizma uslijed nepravilnog hranjenja
mozga u najranijem životnom razdoblju, dok su psihološke teškoće
samo vanjska manifestacija simptoma. Prema najnovijim istraživanjima
središnji terapijski pristup u slučaju pravog AD/HD-a je terapija
pravilnom ishranom putem koje se obnavlja pravilni moždani biokemizam
(Marcia Zimmerman, 2000.). Dokazano je da određene vrste hrane
(šečer, određene vrste masnoća i umjetni aditivi) pojačavaju simptomatiku
AD/HD-a. Statistička istraživanja su utvrdila povećani broj osoba
s AD/HD-om u određenim geografskim područjima. Dokazano je da
je tlo u tim područjima (i državama) najviše zagađeno nitratima
i fosfatima, a ljudska ishrana je veoma nezdrava te puna umjetnih
aditiva. Pravilna zdrava ishrana buduće majke i djeteta je najbolja
prevencija poremećaja deficita pažnje. Ako dijete već pokazuje
simptome nepažljivosti i hiperaktivnosti, veoma je važno ispravno
dijagnosticirati stanje, naročito razlikovati pravi AD/HD od uobičajene
visoke aktivnosti malog djeteta i od nespecifičnih problema s
pažnjom. Neki od kriterija dijagnosticiranja AD/HD -a su pojava
prije sedme godine života, prisutnost simptoma tijekom najmanje
šest mjeseci i uočljiva razlika u ponašanju i pažnji u odnosu
na ostalu djecu iste dobi.
Međutim nisu sve teškoće pažnje ADD ili ADHD, često su specifične,
ali sekundarne prirode uvjetovane specifičnom teškoćom u nekom
drugom razvojnom području, najčešće u perceptivno-motoričkim vještinama.
U svojoj istaknutoj knjizi "Zahtjevna djeca" vodeći
dječji psihijatar našega doba Stanley Greenspan u poglavlju "Nepažljivo
dijete" opisuje upravo takve slučajeve, a kojih ima mnogo
više od pravih slučajeva ADD/ADHD-a. Ovdje
pročitajte više o knjizi i dijelove iz poglavlja "Nepažljivo
dijete".
Knjiga
"Zahtjevna djeca", Stanley Greenspan
OPĆE TEŠKOĆE U UČENJU
Gore opisane teškoće imaju biološku osnovu koja se nalazi unutar
djeteta. Međutim nerijetki su slučajevi kada djeca imaju probleme
u učenju i ponašanju zbog raznih razloga izvana. Naprimjer, dijete
može imati teškoće u početnom školovanju zbog nedovoljne pripremeljenosti
za sustavno usvajanje školskog gradiva (školsko usvajanje čitanja,
pisanja i matematike zahtijeva djetetovu prethodnu spremnost!).
Teškoće mogu nastati i zbog drugih razloga: neadekvatne metode poučavanja
koje nisu u skladu s psihologijom dječjeg učenja od konkretnog prema
apstraktnom, nekompatibilnost stila učenja i stila podučavanja,
nestabilna emocionalna klima u obitelji i dr. Česti razlog nepažljivosti
malog djeteta je dosada. Kognitivna i emocialna inteligencija
djeteta mogu imati različitu brzinu sazrijevanja, pa tako kognitivno
bistro dijete može biti emocionalno nezrelo za školovanje. Učitelji
trebaju imati u vidu da predškolarci i prvaši imaju veoma ubrzan
moždani metabolizam (njihov mozak sagorijeva glukozu 5 puta brže,
nego mozak odrasle osobe), pa djeca u toj dobi često nisu u stanju
dugo sijediti u mirnom položaju i dugo zadržavati pažnju na istom
objektu. Takva stanja su privremena i prirodna, a nisu patološka.
Ozbiljne prepreke u školovanju stvaraju nedovoljno promišljene
metodike i programi podučavanja u početnim razredima. U mnogim slučajevima
djeca ne dobijaju dovoljno taktilno-manipulativnih iskustava s trodimenzionalnim
didaktičkim materijalima. Često je narušen postepeni stupnjeviti
prijelaz od konkretnog prema apstraktnom, od lakšeg prema složenijem,
od poznatog prema nepoznatom. U nepovoljnim uvjetima podučavanja
(uz nezdravu ishranu i pasivan izvanškolski život) djeca s blagim
biološkim odstupanjima imaju ozbiljne teškoće u učenju. Danas je
znanstveno dokazano da je mladi mozak veoma osjetljiv na vanjsku
stimulaciju. U povoljnim uvjetima prirodnog i obogaćenog okruženja
djetetov mozak raste i napreduje (čak i kada ima biološka odstupanja).
U nepovoljnim uvjetima (psihološki pritisak, dosadno nestimulativno
okruženje bez prilika za aktivno samostalno istraživanje, nezdrava
ishrana i/ili neadekvatno poučavanje) čak i najzdraviji mozak prestaje
napredovati.
"RIZIČNA DJECA"
(prema poglavlju
iz knijge "Razvoj govora i prevencija
govornih poremećaja u djece ", Ilona Posokhova, u izdanju
Ostvarenja, rujan 1999.)
Sredinom 60-ih godina XX. stoljeća u znanstvenoj se literaturi
pojavio pojam "čimbenik rizika" ("risk factor")
koji podrazumijeva različite biološke i socijalne čimbenike iz okoline
ili individualne reaktivnosti organizma koje manje ili više podupiru
nastanak teškoća u učenju ili poremećaja u govorno-jezičnoj komunikaciji.
Drugim riječima, djeca s "čimbenikom rizika" su djeca
sklona odstupanju u govorno-jezičnom razvoju ili teškoćama u školovanju,
pa zahtijevaju intenzivnu i specifičnu prevenciju. Tako, naprimjer,
zaostajanje u razvoju fine psihomotorike i prostorne percepcije,
prekomjerna osjetljivost živčanog sustava, rana emocionalna i senzorička
deprivacija, odstupanja u govoru u članova obitelji ili u osoba
koje svakodnevno skrbe o djetetu, a također djelovanje određenih
toksina i drugih štetnih čimbenika na organizam povećavaju rizik
nastanka poremećaja u govoru i/ili učenju, pa uključuju takvo dijete
u "rizičnu" skupinu. "Rizičnom" smatramo i djecu
iz obitelji s izuzetno niskim ekonomsko-socijalnim položajem, jer
to automatski podrazumijeva nekvalitetnu i nedovoljnu ishranu i
razvojno siromašnu, nepoticajnu okolinu. ... U pravilu, poremećaji
u govoru, razvoju i učenju ne nastaju u punom zdravlju. Danas, početkom
XXI. stoljeća, zdravlje djece ovisi o cijelom nizu uvjeta, uglavnom
ekoloških, koji utječu na imuni, živčani te endokrini sustav. Sve
veće zagađenje vode, zraka, tla, genetsko manipuliranje namirnica,
osobito žitarica i grahorica tako neophodnih u dječjoj ishrani,
povlači za sobom sniženje razine otpornosti organizma na djelovanje
štetnih čimbenika. Paralelni rast stresnih psiholoških utjecaja
također pogoršava psihičko i fizičko stanje majke i djeteta. U uvjetima
koje je tijekom zadnjih desetljeća stvorila zapadna civilizacija,
sve se veći broj djece ubraja u kategoriju "rizične" skupine.
Sustav specifičnih preventivnih mjera za dijete s "čimbenikom
rizika" procjenjuje se stručno za svaki pojedini slučaj. Roditelji
pritom trebaju maksimalno sudjelovati. Život djeteta kod kojega
postoji rizik od poremećaja u govorno-jezičnom razvoju ili od specifičnih
teškoća u učenju (odnosno, predispozicija) mora biti tako organiziran
da svaka aktivnost podržava pravilan razvoj govora i cjelokupne
psihe. U većini slučajeva biološki i socijalni rizični čimbenici
su isprepleteni.
Obogaćivanje razvoja "rizične" djece
(prema M.
Diamond, "Čarobno drveće uma",
u izdanju Ostvarenja, travanj 2002.)
Petnaest ili dvadeset godina prije nego što su neurolozi počeli
povezivati ponašanje predškolske djece sa specifičnim pojavama u
mozgu, psiholozi i edukatori vidjeli su taj isti predmet kroz prizmu
inteligencije. Mnogi u području proučavanja razvoja djece bili su
uvjereni da djetetova rana iskustva u velikoj mjeri određuju njegov
kvocijent inteligencije te, shodno tome, velik dio njegova ponašanja.
... U nekim je krugovima postojalo uvjerenje kako se kvocijent inteligencije
stabilizira oko šeste godine, te nastojanja da se podstakne inteligencija
moraju početi u predškolskim godinama. Najpoznatiji od tih programa,
Head Start, počeo se 1965. godine nuditi predškolskoj djeci ekonomski
slabijih obitelji u SAD. On je pružao pomoć u jezičnim i kognitivnim
vještinama, kvalitetnoj ishrani, medicinskim i društvenim službama
i obuci roditelja. Tri desetljeća kasnije, ovaj je program obuhvatio
stotine i tisuće djece i naknadno je istraživanje pokazalo da je
Head Start unaprijedio živote mladih ljudi povećavajući njihovo
zapošljavanje i smanjujući stopu napuštanja škole i mladenačkog
prijestupništva. ... Specijalisti za razvoj djece i socijalni radnici
Perry Preschool programa podučavali su rizične predškolarace tijekom
dvije godine, po četiri sata svakoga radnog dana. Odnos učenika
i učitelja bio je pet prema jedan, a bodovi kvocijenta inteligencije
su se penjali. ... Naknadno istraživanje više godina kasnije, pokazalo
je da su se osobe koje su u djetinjstvu završile Perry Preschool,
dulje školovale, ostajale dulje u braku, zarađivale više novaca,
bile manje lišavane slobode te da su manje ovisile o pomoći društvenih
agencija, nego susjedi njihovih godina koji nisu pohađali eksperimentalnu
predškolu. Predškolsko obogaćivanje može ili
ne mora trajno izmijeniti to što mjerimo kao kvocijent inteligencije.
Ipak, ono očito mijenja živote. Ponekad su potrebne godine
da se rezultati vide, a ponekad su dramatično vidljivi i trenutni.
Nedugo nakon što su dječji specijalisti pokrenuli Head Start i Perryjev
predškolski program, grupa na Univerzitetu Sjeverne Karoline u Chapel
Hillu, pokrenula je tzv. "Abecedni projekt" koji je podučavao
rizične predškolarce i početne osnovce temeljnim akademskim i društvenim
vještinama putem "igara učenja". To su aktivnosti
ispunjene razonodama pri razvijanju vještina koje zahtijevaju aktivno
sudjelovanje djeteta. Svaka "igra učenja" ima svoju svrhu. Naprimjer,
igra s krumpirom koja se igra s dva mala krumpira, poučava simbole
i ideje za "jedan" i "dva". Igra koja se igra s poklopcima i kockama
daje djetetu iskustvo razvrstavanja stvari po boji i imenovanja
boja. Deseci drugih igara pomažu djeci naučiti da donose odluke,
rabe gramatiku, surađuju, dijele svoje stvari s drugima, suosjećaju
itd. Nakon gotovo trideset godina osmišljavanja programa obogaćivanja
za djecu jedan od autora "Abecednog projekta", Ramey izlučio
je "bitne svakodnevne čimbenike" za popravljanje svakodnevnoga
života malog djeteta: odrasli trebaju ohrabrivati djecu na istraživanje,
pokazati im osnovne vještine, hvaliti njihova postignuća, pomagati
im da vježbaju i proširuju svoje vještine, štititi ih od negodovanja,
zadirkivanja ili kažnjavanja i okružiti ih s "bogatom i prijemljivom
jezičnom sredinom." Znanstvena istraživanja
dokazuju da "igre učenja" i "bitni svakodnevni čimbenici"
mogu postići deveterostruko smanjenje blagog zaostajanja u psihičkom
razvoju među rizičnom djecom.
LIJEKOVI U TERAPIJI TEŠKOĆA U
RAZVOJU I UČENJU
(prema poglavlju
iz knijge "Dijete s posebnim
potrebama ", Stanley Greenspan, u izdanju Ostvarenja, ožujak,
2003.)
Godinama se smatralo da lijekovi igraju ulogu za neku djecu s posebnim
potrebama. Prije nego se razmatra mogućnost uzimanja lijekova, preporučujemo
provođenje kompletne evaluacije i ispitivanja, uključujući stvaranje
profila koji uzima u obzir djetetove individualne razlike i razvoj.
Potrebno je sastaviti interventni program koji kombinira rad kod
kuće, specifične terapijske i edukativne komponente.
Nakon razumnog vremenskog razdoblja, često najmanje nakon 6 do
8 mjeseci, potrebno je razmotriti krivulju djetetove uspješnosti
s naglaskom na određene vrste teškoća koje ometaju optimalno učenje.
U tom kontekstu, moguće je razmotriti mogućnost uzimanja lijekova.
Naprimjer, ako je dijete, koje radi na problemima auditivne obrade
i motoričkog planiranja, još uvijek krajnje rasijano, hoće li mu
lijekovi pomoći u usredotočavanju i usmjeravanju pažnje? Ili, kako
postupiti s djetetom kojega je moguće namamiti u odnose i smiriti
kada je uzrujano ili preopterećeno, a koje ipak, unatoč naporima
roditelja u iskušavanju brojnih strategija da mu pomognu razviti
efikasnije načine snalaženja u stresnim situacijama i samosmirivanja,
još uvijek proživljava ekstremne promjene raspoloženja i nije u
stanju regulirati i kontrolirati ponašanje?
Čak i u takvim slučajevima, često je od koristi, prije iskušavanja
biomedicinskih intervencija, proučiti djetetov prehrambeni status.
Pri razmatranju mogućnosti uzimanja lijekova presudno je važno potražiti
savjet liječnika (dječjeg psihijatra, pedijatra koji se bavi razvojem
i ponašanjem, ili dječjeg neurologa) koji ima iskustva sa stanjem
i dobnom skupinom djeteta. Također je presudno važno da roditelji
budu svjesni što stavljaju na kocku. Neki od lijekova za djecu s
posebnim potrebama uključuju stimulativne preparate Ritalin i Dexedrin,
koji potiču usredotočavanje pažnje. Antidepresivni lijekovi, osobito
oni koji utječu na razinu serotonina, kao što su Prozac, Paxil i
Zoloft, mogu pomoći u smanjivanju repetetivnih i kompulzivnih ponašanja
te tjeskobe i, prema nekim izvještajima, potiču auditivnu obradu
i razvoj jezika. Lijekovi poput klonidina primjenjuju se za smanjivanje
hipersenzitivnosti, reaktibilnosti i tjeskobe. Antikonvulzivi i
steroidi se primjenjuju za djecu s određenim promjenama moždanih
valova (EEG). Većina trankvilizatora, poput Mellarila i Risperidona,
primjenjuje se za duboke poremećaje u ponašanju ili poremećaje u
razmišljanju. Svi ti lijekovi imaju ozbiljne
nuzefekte i mogu ugroziti, ali i potaknuti, kognitivno, emocionalno
i društveno funkcioniranje. Zato je vrlo važno imati
profil različitih djetetovih sposobnosti od početnog razdoblja opservacije
u vrtiću, školi, doma i drugim okolnostima, tako da je moguće ispitati
kako lijek utječe u različitim područjima funkcioniranja u različitim
okolnostima. Naprimjer, na neku djecu Ritalin ili Dexedrin utječu
isključivo blagotvorno, ali u drugih dolazi do poboljšanja pažnje
u školi (oduševljeni osvrti od učitelja), ali i do smanjivanja emocionalnog
raspona, profinjenosti, spontanosti, fleksibilnosti i interaktivnih
sposobnosti i, zato, do slabljenja sposobnosti za usvajanje naprednih
kognitivnih vještina i apstraktnih vidova razmišljanja. Neka djeca,
pak, postaju razdražljiva i imaju problema sa spavanjem. Slično
tome, mnoga djeca koja su uzimala Prozac, koji postaje sve popularniji,
postala su razdražljiva, impulzivna ili neobuzdana, ali su istodobno
imala poboljšanje jezičnih sposobnosti i sposobnosti za usmjeravanje
i usredotočavanje pažnje. Neki su liječnici izvijestili o blagotvornim
utjecajima antikonvulzivnih lijekova, kao što su Depakot i Tegretol,
osobito kada su rezultati djetetova EEG-a abnormalni. Sasvim nedavno,
djeca s određenim kliničkim sindromom, poznatim pod nazivom Landau-Kleffner,
uzimala su steroide, kao što je Prednison. Pri tom sindromu do 18
mjeseci života prisutni su određene jezične vještine, nakon čega
se gube, a ima i blagih promjena u moždanim valovima koje se otkrivaju
24-satnim EEG-om. Međutim, blagotvorna reakcija na steroide nije
potpuno ograničena na skupinu djece s tim poremećajem. Utvrđene
su također blagotvorne reakcije i u neke djece koja nemaju EEG abnormalnosti.
Povećava se također i primjena većine trankvilizatora, poput Risperidona.
Neka djeca od tih lijekova gube osjećaj za sebe (to se ponekad zove
depersonalizacija) i imaju manji raspon i manju suptilnost emocionalnih
izražavanja i kreativnosti, a u neke se djece povećava fragmentiranost
u razmišljanju.
Primjena lijekova za djecu s posebnim potrebama često poprima mučne
oblike. Ponekad se čini da prvi lijek pomaže, ali stvara neželjeni
nuzefekt, kao što je uznemirenost ili prekomjerno uzbuđenje. U nekim
slučajevima, umjesto da se smanji doza ili promijeni vrsta lijeka,
djetetu se dodaje drugi lijek za smanjivanje tjeskobe ili uznemirenosti.
Ako postaje pretjerano depresivno, daju mu treći lijek. Vidjeli
smo mnoštvo djece koja su uzimala tri ili više lijekova. U nekoliko
slučajeva, postupno uklanjanje lijekova rezultiralo je znatno boljim
funkcioniranjem. Pokazalo se da je svaki od preparata pogoršavao
negativne efekte ostalih: prvi lijek izazvao je uznemirenost, drugi
u pokušaju smanjivanja uznemirenosti izazvao je smanjenje kognitivnih
sposobnosti, a treći je doveo do fragmentiranosti u razmišljanju.
Upravo zbog toga što mnoštvo lijekova
ponekad mogu izazvati pomutnju i stvoriti mnoštvo raznih nuzefekata
koji zamračuju djetetove sposobnosti, važno je da se izboru lijeka
pristupa oprezno. Ako je moguće, najbolje je propisati
samo jedan lijek u jednom razdoblju. Ako se dodaje drugi lijek,
trebamo ga dodavati oprezno, i potrebno je promatrati dijete u svim
područjima funkcioniranja te se tako uvjeriti da ima bitnih postignuća
bez značajnih loših posljedica. Funkcionalna područja koja se, pri
procjenjivanju efikasnosti lijeka, često ne promatraju dovoljno
su suptilnija područja, poput kvalitete djetetove intimnosti, suptilnosti
emocionalne izražajnosti, brzine kojom obrađuje emocionalne znakove,
a također i kreativnost ili sposobnosti za simbolizaciju u igri
pretvaranja, smisao za humor te raspon i izbor riječi. Valja promatrati
te suptilne sposobnosti jednako kao i djetetovu pažnju, sposobnost
za kontroliranje agresije, depresiju ili uznemirenost koje su česte
mete lijekova. Pri odlučivanju o uzimanju lijeka, važno je imati
na umu djetetovu osjetljivost na odnose u obitelji, školi, s prijateljima
i širom okolinom. Osjećaji straha i srdžbe, preopterećenje bukom,
nepredvidljivost, nesigurnost, osamljenost, nedovoljna strukturiranost
ili pretjerano kontroliranje mogu izazvati ekstremne emocionalne
reakcije s kojima je najlakše izići na kraj putem obrade obrazaca
koji uzrokuju problem. Važno je uzeti u obzir djetetovo emotivno
okruženje u odnosu na njegovu jedinstvenu osjetljivost i profil.
Moguće je doći u iskušenje primijeniti lijek kako bi mu se pomoglo
da se prilagodi obiteljskoj situaciji ili načinu podučavanja ili
okolini koja mu možda ne odgovara, umjesto da se pokuša promijeniti
okolnosti. Ipak lijekovi nisu toliko selektivni koliko bismo to
željeli: osim na ciljane simptome, lijekovi utječu na više toga.
U svrhu mobiliziranja djetetova razvoja, najbolje je pokušati optimizirati
njegove odnose i okolinu. Ovi komentari u vezi lijekova nisu namijenjeni
potpunom razmatranju teme, nego naglašavanju nekih smjernica za
njihovu primjenu. Roditelji se moraju upoznati
sa svakim lijekom čija se primjena razmatra i - osim razgovora s
djetetovim liječnikom - trebaju pročitati literaturu o nuzefektima
i rizicima, jednako kao i potencijalnim prednostima. Roditelji moraju
biti odlučujući u procjenjivanju prednosti i rizika.
Više
informacija u knjizi "Dijete
s posebnim potrebama: Poticanje intelektualnog i emocionalnog
razvoja", S. Greenspan i S. Wieder
PREGLED KNJIGA I PRIRUČNIKA IZ
BIBLIOTEKE "POMOĆ U UČENJU I RAZVOJU"
Dijete
s posebnim potrebama: poticanje intelektualnog i emocionalnog
razvoja
Zahtjevna
djeca: Razumijevanje podizanje i radost s pet "teških tipova
djece"
Djeca s teškoćama u učenju:
rad na spoznaji, tehnikama učenja, emocijama i motivaciji (rujan
2004.)
Dar
disleksije
Matematika
bez suza: kako pomoći djetetu s teškoćama u učenju matematike
Svijet
dječje psihe
DIJAGNOSTIČKI MATERIJAL
Dijagnostički
komplet za ispitivanje sposobnosti govora, jezika, čitanja i pisanja
u djece
|
