ZAHTJEVNA DJECA

Razumijevanje, uživanje i radost s pet "teških" tipova djece

Knjiga koja pomaže roditeljima da brigu o djetetu prilagode njegovoj osobnosti

dr. STANLEY GREENSPAN

Većina djece spada u pet osnovnih tipova osobnosti koji proizlaze iz prirođenih tjelesnih karakteristika: to su preosjetljiva, povučena, prkosna, nepažljiva i aktivno/agresivna djeca. Kod svakog od tih tipova postoje odgojni obrasci koje treba izbjegavati, te oni koji su od najveće pomoći. Knjiga Zahtjevna djeca roditelje sa sigurnošću uvjerava kako ne moraju naprosto "naučiti živjeti" s temperamentom svoga djeteta, već da vlastiti stil poučavanja i odgoja mogu prilagoditi djetetovoj neponovljivoj osobnosti i svakom djetetu pomoći da nadogradi svoje jake strane, ovlada slabostima, te da krene u život pun pouzdanja i vještina.

Jednako detaljno, opširno, slikovito i pažljivo kao i u svojim ostalim knjigama, dr. Stanley Greenspan otkriva roditeljima specifičnosti djetetove “teške” naravi i pokazuje kako takvom djetetu pomoći i kako učiniti život s njim ugodnijim. Pokazuje da su “teška” djeca često iznimno bistra, suptilna i sposobna djeca koja uz odgovarajući pristup mogu postati prekrasni odrasli ljudi, s kojima je ugodno i lako komunicirati i surađivati.

Posebno veliki dio knjige je posvećen problemu nepažljive djece, odnosno učenicima s pomanjkanjem pažnje. Ovo je prva knjiga koja problemu pomanjkanja pažnje pristupa na posve nov konkretan način temeljen na individualnim uzrocima teškoća s pažnjom. Greenspan pokazuje da većina teškoća s pažnjom nije poznati ADD, odnosno ima sekundarnu prirodu, i nudi vrlo specifične načine pomoći svakom nepažljivom djetetu.

Svaki dio knjige nudi sljedeća opširna detaljna poglavlja: “(tip) beba i mališan”, “(tip) predškolsko dijete”, “(tip) dijete školske dobi”, “Kako je to biti (tip) dijete”, “Što trebate izbjegavati ako imate (tip) dijete”, “Kako pomoći (tip) djetetu”, Prikaz slučaja i pomoći. Svakom tipu djetetove osobnosti je posvećeno 50 do 80 stranica knjige.

Pregled sadržaja:

1. VI NISTE UZROK, ALI MOŽETE BITI RJEŠENJE (pročitajte dijelove)

2. FAZE DJETINJSTVA: NOVI NAČIN RAZMIŠLJANJA O DJECI

3. PREOSJETLJIVO DIJETE

4. POVUČENO SAMOZAOKUPLJENO DIJETE

5. PRKOSNO DIJETE

6. NEPAŽLJIVO DIJETE (pročitajte uvodne dijelove)

7. AKTIVNO/AGRESIVNO DIJETE

8. UTJECAJI OKOLIŠA I PREHRANE NA DJETETOVO PONAŠANJE

9. ODREĐIVANJE TIPA DJETETOVE OSOBNOSTI

10. SUOČAVANJE S IZAZOVOM

O autoru:

Dr. sci. Stanley I. Greenspan, dr. med., je profesor psihijatrije i razvojne pedijatrije na medicinskom fakultetu Sveučilišta George Washington i praktičar dječje psihijatrije, također je nadzirući psihoanalitičar Washingtonskog psihoanalitičkog instituta i predsjednik Interdisciplinarnog konzilija za teškoće u razvoju i učenju. Utemeljitelj je svjetski poznatog integrativnog pristupa “Floor Time” za rad s djecom s posebnim potrebama. Dr. Greenspan je za svoj rad primio brojne prestižne nagrade, uključujući nagradu Ittleson za Izuzetne doprinose istraživanju dječje psihijatrije Američkog udruženja psihijatara, nagradu Heinz Hartmann u psihoanalizi i nagradu Edward A. Strecker za izuzetne doprinose američkoj psihijatriji. Autor je i uredinik 30 knjiga i više od 100 stručnih članaka.

Iz 1. poglavlja:

Vi niste uzrok ali možete biti rješenje

Osmogodišnja Jessica nije bila lako dijete. Sklona zapovijedanju, konfuzna djevojčica sa samo nekoliko prijatelja, frustrirala je i udaljila od sebe čak i ljude koji su je najviše voljeli. Dobivala je napadaje zlovolje zbog naoko neznatnih problema: «Ove mi čarape grebu noge!» ili «Ovaj sok je fuj. Neću ga piti!» Hvatala ju je ljutina kad su je njeni roditelji pokušavali ostaviti sa dadiljom, često se bacajući na pod i bijesno vrišteći. U vrijeme odlaska u krevet zahtijevala je da roditelji ostanu s njom. Njezina je učiteljica izvještavala da djeluje rasijano, nesposobna koncentrirati se. Nakon škole se vraćala kući žaleći se: «Katie i sve ostale djevojčice me mrze. A moji učitelji misle da sam glupa. Sigurna sam da je tako.» Usprkos tome Jessica je bila sjajna i artikulirana. Povremeno je bila topla, zabavna djevojčica koja je voljela hihotanje i ku–kuc šale, šćućuriti se s majkom ili ocem na kauču i prepuštati se svom strastvenom interesu za konje. Ali veći dio vremena bila je nepredvidljivi «tiranin», tvrdili su njeni zabrinuti roditelji.

Većina najčešćih pritužbi koje sam čuo od roditelja približno se uklapa u pet obrazaca, jedan od njih je osobnost poput Jessicine, često opisivana kao konfuzna, sitničava i pretjerano osjetljiva. U ostale, također potanko opisane, spadaju djeca zaokupljena sobom, drska, nepažljiva i agresivna. Kad se suoče s jednim od ovih obrazaca, roditelji se, razumljivo, mogu osjećati zbunjeno, shrvano i, nerijetko, bijesno. Ono što je pomagalo sa starijim djetetom, ne mora sada pomagati. Savjeti prijatelja, obitelji i roditeljskih priručnika često isprva dobro zvuče, ali u svakodnevnim bitkama nekako gube svoju djelotvornost. Iznošenje vaših osjećaja, pronalaženje kompromisa i postavljanje čvrstih granica je lakše izreći nego učiniti s drskim četverogodišnjakom koji vrišti već pola sata i dere se još jače kada pokušavate s njim pričati ili mu pomoći da se stiša.

Tijekom godina naša razmišljanja o djeci koja se susreću s izazovima u kontroli njihovih osjećaja i ponašanja su skretala od jednog ekstrema ka drugome. U jednoj fazi prst optužbe je bio uperen na roditelje - nekako je bila njihova krivica što su im djeca bila nepodnošljiva. Da su roditelji bili stroži, manje strogi, tolerantniji ili manje tolerantni (ovisno o stručnjaku), tada bi njihova djeca bila «dobra». Takav pogled mnogim roditeljima nije donio olakšanje, već je poticao njihovu krivnju. Roditelji su i dalje bili smeteni time što je njihovo roditeljstvo bilo uspješno kod jednog djeteta, a neuspješno s drugim. Mnogi su imali intuitivan osjećaj da je jedno od njihove djece bilo posebno izazovno, ali su se našli u teškom položaju kada su pokušali pomoći tom djetetu. Njihalo se tada prebacilo prema drugom ekstremu: stručnjaci su bili skloni vjerovati da su djeca jednostavno takva rođena. Veći dio suvremenih istraživanja temperamenta pretpostavlja da su ključne karakterne osobine uglavnom zadane, temeljene u biologiji. Prema tom viđenju većim smo dijelom određeni da budemo ekstrovertirani i samopouzdani ili sputani i introvertirani. Dječja razdražljivost, suzdržanost, agresivnost ili konfuznost je sagledana kao dio njihove prirode i roditelji, zbog važnog utjecaja, nemaju izbora nego naučiti živjeti sa svakom karakteristikom njihova potomstva. Prilagođavanje vlastitog ponašanja i pokušaji usklađivanja s djetetom, kako ne bi još više pogoršali situaciju, svakako su bili korisni, ali je taj način ostavljao mnoge obitelji u uvjerenju da su bile ograničene u načinima na koje su mogle pomoći djeci da postanu emocionalno fleksibilnija.

Takvi ekstremni pogledi polariziraju «odgoj» (uglavnom proizlazi od roditelja) i «prirodu» (uglavnom biološki). Takvi pogledi ne samo da nisu u mogućnosti razjasniti cjelokupno ponašanje, već su i od slabe koristi roditeljima. Dok mnogi ljudi, proučavajući razvoj djece, prepoznaju da se biologija i odgoj isprepleću, ta spoznaja nije dovoljno primijenjena u savjetima roditeljima. Želio bih predložiti potencijalno optimističniji način razmišljanja o postupanju sa zahtjevnom djecom. Taj novi pristup fokusira se na zajedničko djelovanje «prirode» i «odgoja». Prepoznaje da čak i naoko zadane karakteristike, poput djetetove tendencije da bude plašljivo, kada su potaknute novim podražajima, mogu biti značajno promijenjene u odnosu na ranija, ili čak kasnija, odgojna iskustva. Rani odgoj, u stvari, ne može samo promijeniti djetetovo ponašanje i osobnost, već također i rad djetetovog živčanog sustava. Primjerice, znamo da u ranoj životnoj dobi ključna iskustva mogu presudno odrediti kako će pojedine stanice živčanog sustava biti korištene – naprimjer, za slušanje, vid ili druga osjetila. Na isti način ključna iskustva mogu povećati i djetetovu emocionalnu fleksibilnost, dok ostala mogu pojačati krute tendencije. Možemo se osvrnuti na djetetove izranjajuće karakterne značajke i precizno odrediti neke stupnjeve vrsta iskustava koja će biti potrebna svakom djetetu.

Djeca se, prema takvom shvaćanju, mogu mijenjati. Mogu postati mnogo ugodniji, fleksibilniji ljudi. Mogu početi lakše živjeti – s manje krutosti, a više povjerenja. Život sa zahtjevnim ili «teškim» djetetom na početnom stupnju ne mora biti poprište vječne borbe.

(...)

Za mnogu djecu koja se nauče nositi sa svojim fizičkim tendencijama i postanu asertivnija, sigurnija i fleksibilnija postoji mogućnost da promijene svoje fizičke tendencije. Određene vrste dodira ili zvukova postaju mnogo prihvatljivije. Roditelji mogu dramatično utjecati na to kako se djeca služe svojim predivno drugačijim prirodnim sposobnostima. Djeca se značajno razlikuju u načinima na koje koriste svoje osjećaje i tijela te načinima na koje odgovaraju svijetu. Međutim, za svaki jedinstveni uzorak roditelji mogu stvarati iskustva koja potiču fleksibilnost.

Pronašli smo da postoje razlike u načinima na koje dojenčad i djeca primaju, opažaju i odgovaraju na osjete za svaki senzorički sustav. Također smo pronašli da su te razlike mjerljive i prisutne u objema, rizičnoj i nerizičnoj skupini dojenčadi i djece. Zatim smo pronašli da određeni fizički i fiziološki profili stavljaju djecu u opasnost od specifičnih vrsta teškoća u učenju i psiholoških problema. Na ovaj smo način odredili pet tipova. Međutim, najvažnije je da smo zaključili da na te osobine značajno utječu ranija i kasnija iskustva. Osim toga, te osobine su samo dio većih obrazaca osobnosti, ključnih za intelektualno i mentalno zdravlje, kao što su ophođenje s prisnošću i empatijom, reguliranje ponašanja i impulsa, korištenje mašte te kreativno i logičko razmišljanje. Zato, kad god čujete da djetetov temperament ili osobine mogu biti nepromjenljive, sjetite se da ne samo da te osobine nisu nepromjenljive, već da su značajke osobnosti za koje se najviše zanimamo «veće» od bilo koje osobine.

Sposobnost za ljubav, suosjećanje s drugima, samouvjerenost, asertivnost i kreativno razmišljanje su složeni produkti mnogih naših osobina; štoviše, oni su rezultat naših odnosa i iskustava kroz mnoge godine. Primjerice, znači li to što smo bili osjetljivi i konfuzni kao bebe da ne možemo postati topla, dražesna supruga ili roditelj? Znači li to što smo bili neustrašivi i asertivni da to možemo? Teško. U stvari, osjetljivom djetetu moglo bi biti malo lakše naučiti suosjećanje i brižnost. Ali većina tipova djece mogu postati emocionalno zdravi pojedinci i predivni roditelji. Dakle, djetetova osobnost nije jednostavan produkt «prirode» i «odgoja» ili čak rezultat prilagođavanja odgoja prirodi. Rezultat je jedinstvenog i kontinuiranog međudjelovanja između prirode i odgoja. A to međudjelovanje se događa u odnosu između vas i djeteta. Vaše dijete donosi svoju «prirodu», a vi donosite toplinu i ljubav upakirane u određeni obrazac ophođenja. U posljednjih deset godina naučili smo mnogo više o tom međudjelovanju. Podsjeća pomalo na bravu i ključ. Pronalaženje pravog ključa stvara nove interakcijske uzorke. Iz tog novog odnosa dijete često može razviti toplinu i povjerenje koje treba. Nadalje, svaki stupanj razvoja, kao što će biti opisano u sljedećem poglavlju, ima svoje vlastite ciljeve koji su, sa svoje strane, povezani s načinima na koje priroda i odgoj zajedno djeluju. Tako za svaki stupanj razvoja postoji specijalni «ključ». Vjerujem da znanje o tome kako pronaći «ključeve» koji će pomoći svakom djetetu, čak i onome s teškim izazovima, treba biti dostupno svakom roditelju i odgajatelju. Ipak, to znanje ne pruža trenutačna rješenja. S vremenom ćete naučiti kako korisno utjecati na međudjelovanje prirode i odgoja u slučaju vašeg djeteta.

To ne znači da ste krivi za svaki izazov koji ne nestaje. Uobičajeni mit koji vrši pritisak na sve roditelje jest vjerovanje da zato što smo sposobni postati majka ili otac, moramo biti sposobni roditelji našoj djeci u svim okolnostima. Ipak, ako smo razumno skromni, ubrzo postajemo svjesni da osim što smo i sami imali vlastite roditelje, nemamo baš nikakve druge pripreme. Većina nas uči u hodu i pouzdaje se da će nas naša djeca poučavati tijekom tog procesa. Međutim, djeca koja su posebno zahtjevna često nisu u mogućnosti poučavati nas na način da se osjećamo uspješnima. Često nas preopterećuju s previše izazova, tako da mi ili uzbuđeno pokušavamo uhvatiti korak ili aktivno razmišljamo o ispadanju iz «roditeljske škole». Trebat će vam vremena da počnete primjenjivati u praksi informacije iz ove knjige o tome kako možemo raditi s djecom koja imaju posebne izazove. Namjera joj je ponuditi roditeljima i odgajateljima razumijevanje koje trebaju – da uče od svoje zahtjevne djece i pomognu im.

U ovoj knjizi opisujem pet različitih temeljnih uzoraka osobnosti i neke od fizičkih i emocionalnih značajki koje prate te uzorke: osjetljivost, povučenost, prkos, nepažljivost i agresivnost. U ekstremnim slučajevima svaki od tih uzoraka osobnosti može biti veoma zastrašujuć za roditelje. O pet obrazaca osobnosti možemo također razmišljati kao o značajkama koje se pojavljuju u različitim opsezima u mnogih pojedinaca. Naravno da se svi mi (ili naša djeca) ne uklapamo nedvojbeno u jedan ili drugi tip. Neki od nas su kombinacije pa se ubrajamo u više od jednog od tih pet profila; drugi imaju tendenciju da budu u potpunosti oblikovani kroz samo jedan ili možda drugačiji obrazac. Čitajući, vidjet ćete da za svaku značajku određeni načini roditeljskog ponašanja povećavaju fleksibilnost, kreativnost i potencijal djeteta koje pokazuje upravo taj uzorak ponašanja. Također objašnjavamo kako neki roditeljski pristupi zasigurno pogoršavaju probleme nastale zbog dane karakteristike. Iako mnogi primjeri koji slijede prikazuju izuzetno zahtjevnu, odnosno «tešku» djecu, većina roditelja će također prepoznati neke aspekte tih osobina u nezahtjevne djece (makar i u blažim ili manje izraženim oblicima). Moj cilj u ovoj knjizi je odrediti kako opću filozofiju koju roditelji mogu koristiti kako bi prilagodili podizanje djeteta jedinstvenim osobinama svog sina ili kćeri, tako i specifične pristupe te strategije za ekstremnije izazove koji se, kao što mnogi roditelji znaju, pojavljuju češće nego bi željeli.

Ukratko o tipovima osobnosti (iz knjige):

PREOSJETLJIVO DIJETE je često bistro, artikulirano, kreativno i pronicljivo te se lako prilagođava drugim ljudima i njihovim osjećajima. Može razviti dubok osjećaj empatije i suosjećanja prema drugim ljudima. Možda je umjetnik koji obećava ili budući romanopisac. A ipak je također i ljepljivo i cmizdravo, ponekad sklono zapovijedanju i postavljanju prevelikih zahtjeva. Ponekad je sve to u isto vrijeme! Prepušta se dugim izljevima bijesa zbog naizgled sitnih problemčića – cipele u kojima se osjeća «škakljivo», poznate žitarice odjednom imaju «drugačiji» okus. Bijesno vrišti kada ga ostavite u vrtiću, iako ga dobro poznaje, očajno se hvatajući za vašu nogu dok odlazite. Odgojitelji se žale da je «rastreseno» i djeluje kao da usmjerava pažnju na više stvari odjednom. Nije čudno da se roditelji takvih mališana osjećaju frustrirano, bespomoćno, ljuto – pod vlašću nemirnog, hirovitog «princa» ili «princeze», kako neki opisuju svoju djecu.

Roditelji bebe koja je sklona POVLAČENJU često si čestitaju što imaju tako «lako» dijete. Takve bebe obično ne plaču mnogo i djeluju zadovoljno ležeći u svojim krevetićima, igrajući se prstićima ili zureći u mobil. Isprva si roditelji mogu reći da je njihovo dijete samo tiše i povučenije od ostale djece. Ako prema očekivanjima i u skladu s dobi ovladava motoričkim i jezičnim stupnjevima i ako, također, uživa u igranju ručicama i mozganju kako igračke rade, roditelji nisu zabrinuti. Možda je samo više «misaoni» tip i nije izrazito društveno. Neka samozaokupljena djeca nasamo igraju razrađene fantazijske igre, a njihova kreativnost i maštovitost je vrijedna divljenja. Ponekad roditeljske brige ne počnu dok dijete ne krene u vrtić i ne pokaže nikakav interes za igranje s drugom djecom. Dijete možda sjedi samo u kutu igrališta dok se druga djeca smiju i vrište zajedno. Čini se da ima nekoliko prijatelja i sasvim je zadovoljno kada nakon škole ostaje kod kuće i igra Nintendo sve do odlaska na spavanje.

Tvrdoglavo, negativističko, sklono kontroliranju - PRKOSNOM DJETETU nekako polazi za rukom da čak i najjednostavniju aktivnost preokrene u natezanje. Njegova prva reakcija na gotovo sve je negativna: «Ne želim to!», «Nije me briga!», «Ne!», «Zar baš moram?» Prema okolini se ophodi na vrlo zapovjedan način. U četrdesetim godinama XX. stoljeća Rene Spitz, pionir u promatranju male djece, dao je naslutiti da je djetetovo prvo «ne» pokušaj da zapravo odredi sebe - način postavljanja granica između sebe i ostatka svijeta. Većina djece se na kraju pomakne prema pristupačnijem načinu ophođenja. Ali izgleda da prkosno dijete ostaje vjerno «negacijskom» stupnju. Nastoji odrediti sebe prema onome što neće učiniti, a ne prema onome što će učiniti.

NEPAŽLJIVO DIJETE leti kroz život, ne prizemljujući se nikada zadugo na jednom mjestu. Njegovi se roditelji žale da je «rasijano». Zaboravlja zavezati cipele, donijeti kući zadaću, pokupiti svoje igračke. Učitelji se žale da u školi nije pažljivo. Ističu da ne može slijediti upute ili se koncentrirati. Moglo bi napraviti jednu ili dvije črčkarije na školskom uratku i tada se smijuljiti i došaptavati s ostalom djecom. Kod kuće luta uokolo, neprestano dodirujući i rušeći stvari. U blagovaoni za stolom ne može mirno sjediti – udara nožem po tanjuru, pojede mrvicu i gotovo je. Neprestano je u pokretu, trčeći uokolo, gurkajući drugu djecu i razbacujući igračke. Moglo bi biti rastreseno; pitate ga zašto je zaboravio donijeti zadatke za domaću zadaću peti dan za redom, a on odgovara: «Krenuo sam. Već sam imao knjigu u ruci. Ali spustio sam je da pogledam onu super igricu koju je donijela Ana i…»

IMPULZIVNO, AGRESIVNO DIJETE je neprestano u pokretu. Trči, umjesto da hoda, djeluje, umjesto da govori. Ti dječaci i djevojčice nepromišljeno skaču u nova iskustva – prvo zarone, a onda pogledaju. Ako svoju ogromnu energiju nauče koristiti na konstruktivne načine, mogu biti energični, kreativni, entuzijastični i karizmatični. To dijete je često razredni razbijač, koji uokolo baca olovke i knjige i mami drugu djecu da viču i vrište, osobito kad učiteljica želi da svi sjednu. Ali također, lako postaje frustrirano i ljutito i moglo bi se poslužiti udaranjem, bubanjem i štipanjem da postigne ono što želi ili da izrazi ljutnju.

Iz 6. poglavlja:

Nepažljivo dijete

(...) Nepažljivo dijete može imati poteškoća s pronalaženjem riječi kojima će opisati određene stvari. Pitate li ga kakav mu je bio dan, sliježe ramenima. «Valjda dobar.», konačno kaže. Dok govori, neprestano mijenja temu. S njim je teško voditi konverzaciju jer skače s teme na temu. (...)

(...) Postoje razne «vrste» pažnje i tipovi poteškoća s pažnjom: naprimjer, tipovi motoričkih obrazaca pažnje i tipovi auditorne ili vizualne obrade. O pažnji također možemo razmiš-ljati u relacijama reagiranja na podražaje – vizualne, auditorne, taktilne i olfaktorne. Djeca s poteškoćama pažnje u jednom području ponekad nemaju problema s koncentracijom kada djeluju u drugom području. Naprimjer, dijete može imati teškoća u izvršavanju radnji koje zahtijevaju mnogo pokreta u nizu ili povezivanje niza pokreta s nečim što vidi ili čuje (vještine motoričkog planiranja). Recimo da se od njega traži da prepiše neke rečenice s ploče; moglo bi imati velikih teškoća s koncentracijom. Nakon dvije minute počinje prtljati uokolo. Ili bi učiteljica kad pogleda prema njemu mogla vidjeti da zuri u strop. «Čime se ti to baviš?» pita. «Ne znam.», dijete sliježe ramenima.

S druge strane, ako je to isto dijete jako u mentalnom oslikavanju, vizualno–prostorne sposobnosti će mu pomoći da razumije matematičke koncepte količine. Kada se nađe pred složenim matematičkim zadatkom, može marljivo i tiho raditi 15 ili 20 minuta, doživljavajući jedino lagane poteškoće dok provjerava jesu li svi brojevi ispravno poredani. U jednom se području njegova pažnja brzo gubi. U drugom je njegova sposobnost da se usredotoči i obrati pažnju vrlo jaka. Ako je u sobi tiho i ono ne mora ništa «uraditi», isto bi dijete moglo biti prilično nadareno u sposobnosti da razumije što druga osoba govori i da o tome kreativno razmišlja. (...)

(...) Možda se pitate jesu li te razlike uistinu veoma značajne. «Samo želim da se kod mojeg djeteta poboljša pažnja.», žale se roditelji. «Jesu li razlozi koji su u osnovi njegovih problema uistinu tako važni?» Jesu važni. Jedino razumijevanjem specifične prirode problema s pažnjom odrasla osoba – roditelj ili učitelj – može pomoći djetetu da ga prebrodi ili kompenzira nečim drugim. Naprimjer, dijete koje ima poteškoća s obradom onoga što vidi može naučiti obrađivati više informacija kroz ono što čuje dok jača svoju sposobnost razumijevanja onoga što vidi. Ili dijete koje lako postaje rastreseno tijekom motoričkih zadataka, poput vezanja vezica na cipelama, može, kao što je ranije opisano, naučiti koristiti verbalne vještine, primjerice, da si govori tijekom obavljanja zadatka.

Svako dijete može imati drugačiji razlog ili razloge zbog kojih teško obraća pažnju. Poteškoća u planiranju ili nizanju radnji je najvažniji prinosnik poteškoćama s pažnjom. Dijete s takvom poteškoćom ne može činiti stvari na «autopilotu» kao druga djeca. Uobičajene radnje, poput pregledavanja školske torbe, kako bi provjerilo ima li knjige za domaću zadaću, zahtijevaju svjesni napor i zbog toga mogu biti zaboravljene. (...)